Biti roditelj u proljeće 2020.
Mia Roje Đapić, mag. psihologije, dječji i adolescentni integrativni psihoterapeut pod supervizijom
I prije korona-krize često smo govorili da je biti roditelj danas vjerovatno teže i izazovnije nego što je bilo u generacijama naših baka i djedova. Ubrzani način života, (ne)ravnoteža poslovnih i porodičnih obaveza, more rizika savremenih tehnologija te pomak od tradicionalnog načina života i strukture porodice stavljaju roditelje 21. vijeka u središte zbivanja bez puno pripreme. I onda, baš kad se čini da imaju konce u rukama, dogodi se ovako nešto – prekid normalnog ritma života, strah, opasnost, samoizolacija, neizvjesnost. Iako su i roditelji samo ljudi, čini se da još jednom „iz vedra neba“ dobivaju plašt Supermena i zadatak da brinu o barem dvije osobe – sebi i djetetu.
Većina roditelja, koji nam se ovih dana obraćaju kao stručnjacima mentalnog zdravlja, brine upravo o djeci.
Kako s djecom razgovarati, kako objasniti, postaviti i održati pravila i granice, kako oko školskih obaveza, tako i sa slobodnim vremenom, je li normalno da dijete (umetnite po želji) i tako dalje. Brinu li ti isti roditelji o sebi, ponekad se zapitamo. Putovanja i godišnji odmori sada su nam miljama daleko, ali prisjetimo se uputstava prije polijetanja aviona. Maska za kisik u slučaju nesreće prvo se stavlja sebi, a tek onda drugima, uključujući djecu. Roditelj koji ne diše, doslovno ili metaforički, nije dobar za sebe, a time ni za dijete. Razmišljajući o tome šta je najvažnije reći roditeljima koji čitaju ovaj portal našla sam se pred zidom – odgovarati na najčešća pitanja o djeci (što je vjerovatno želja mnogih roditelja) ili razgovarati o roditeljima (što je vjerovatno njihova potreba).
Zidovi se nekad mogu preskočiti pa sam odlučila učiniti oboje. U današnjem tekstu stavljam naglasak na potrebe, a ne na želje, kako često savjetujemo roditeljima da postupaju u odgoju djece. Odnosno, iako vas zanima kako pomoći djeci, krenimo od toga kako pomoći sebi. Dragi roditelji, ovaj tekst prije svega je za vas lično, što ne znači da neće profitirati i vaša djeca. Zavežite se, polijećemo, kroz pet osnovnih tačaka!
Kako si?
Koliko puta vas neko pita kako ste? Koliko puta kažete nešto poput: „Ide. Dobro je. Gura se“? Koliko puta vas neko zaista pita kako ste, kao da želi i može čuti odgovor? Koliko ste ga spremni potražiti u sebi i podijeliti s drugom osobom? Vjerovatno trenutno niste dobro, i to je u redu. Vjerovatno ste nekad baš dobro, i to je isto u redu. Nema tačnog ni netačnog načina kako se trenutno trebate osjećati. Mnogi ljudi osjećaju pojačani stres, tjeskobu, depresivnijeg su raspoloženja, više su razdražljivi i ljuti. Mnogi se ljudi, u trenucima kada su dobro i opušteno, pitaju je li to normalno i da li bi trebali brinuti jače. Mnogi roditelji osjećaju pritisak da budu dobro – stalno, često i uvijek.
Izdvojite bar pet minuta u danu da otkrijete kako ste i podijelite to s nekom bliskom osobom. Pomaže. Naučno dokazano.
Ide li ti dijete na živce?
Većina roditelja osjeća nemjerljivu ljubav prema svom djetetu. I većini roditelja nekad je puna kapa – od života, obaveza, stresa. Onda još postoji to malo biće koje ne da mami da u miru ode na WC, o kafi da ne govorimo, ili ljuti adolescent koji vrišti da je najgora na svijetu jer mu ne da sa društvom u park. Nekad će vam djeca jasno pokazati da im idete na živce. Nekad roditeljima dijete takođe „ide na živce“, i to je potpuno normalno, iako ružno zvuči. Šta znači „ići na živce“? Znači da se zbog nekog ponašanja ili stanja djeteta roditelj osjeća frustrirano, bespomoćno, da ga je strah ili se ljuti, upravo zato što mu je toliko stalo.
Iako vam nekad nedostaje vremena s djecom, u redu je da ne uživate u svakoj minuti koju aktuelno provodite zajedno, da nemate volje ni energije za stotu kreativnu porodičnu aktivnost zaredom. Za vrijeme kriza (zdravstvenih, ekonomskih, ratnih) kontinuirano se bilježi više neadekvatnih odgojnih postupaka, pa i zlostavljanja djece, što nije slučajno. U situacijama pojačanog stresa ponekad reagujemo drugačije nego što bismo željeli, a veća je šansa da će se to dogoditi ako smo nesvjesni svojih emocija, ako ih potiskujemo i doživljavamo nedopustivima.
Podijeliti s partnerom ili nekom drugom bliskom osobom da nam i čime nam dijete „diže živac“, nasmijati se, razgovarati o rješenjima i jednostavno biti čovjek, može nam uveliko pomoći u samokontroli i ostvarivanju dobrih praksi roditeljstva.
Smiješ li pogriješiti?
U tradicionalnom odgoju rijetki su se odrasli uopšte pitali griješe li i kakve posljedice to može ostaviti na djecu. Danas se nalaze savjeti o tome kako odgajati sretno/uspješno/zdravo/samopouzdano/… dijete na svakom koraku. Kratki pogled na dr. Google nesumnjivo će vam otkriti šta sve „krivo“ radite, od izbora paste za zube, do vrlo ozbiljnih i velikih tema. Posebno u aktuelnom vremenu, kada smo zatvoreni u kući, a mali ekrani su nam jedini prozori u svijet, mnogi roditelji konsultuju dr. Google i javljaju se zabrinuti za svoje pogreške.
Iz ovog mi je važno isključiti ozbiljne povrede prava djeteta, poput grubog kažnjavanja, zlostavljanja i zanemarivanja. Za sve ostale, dobrodošli u svijet nesavršenosti! Ne samo u domeni roditeljstva, imperativ savršenstva prisutan je svuda oko nas. Kako biti dovoljno mršav, produktivan, zabavan ili uspješan kroz tri-pet-sedam brzih koraka, naći ćete i kad ne tražite. Za roditeljstvo nema recepta, ali ono što znamo je da savršenog roditelja nema, niti bi bio dobar za dijete. Postoji samo „dovoljno dobar“ roditelj, a to je onaj koji u pravilu dosljedno odgovara na potrebe djeteta i razvija topao, njegujući odnos. Nikada nije stvar pojedinačnog događaja, nego obrasca ponašanja.
Dovoljno dobar roditelj griješi, a onda preuzima odgovornost za svoje pogreške i nađe način kako da ih ispravi. Dijete neće biti trajno i nepovratno oštećeno ako ste baš juče izgubili živce i vikali. Važno je da je obrazac odnosa i vaše komunikacije drugačiji, da ste u stanju duboko udahnuti i priznati grešku te nastaviti dalje. Na taj način i djetetu dajete „dozvolu“ nesavršenosti koja mu je u savremenom društvu prijeko potrebna.
Imaš li vrijeme za sebe?
Vrijeme za sebe nije posao. Vrijeme za sebe nije pospremanje. Vrijeme za sebe nije brzinsko tuširanje. Vrijeme za sebe upravo je to – vrijeme za sebe i može izgledati jako drugačije kod različitih ljudi.
Neki roditelji osjećaju grižnju savjesti kada uzimaju vrijeme za sebe jer ionako pola dana provedu na poslu, neki dio u kućnim poslovima, a djeca su u kući, dosadno im je i traže pažnju. Vrijeme za sebe tumači se kao neki posebni luksuz, a oni koji ga uzimaju rizikuju da ih se procijeni sebičnima od strane onih koji vrijeme za sebe troše na zajedljivost. Vrijeme za sebe važno je demistificirati – nije produkt new-age filozofije niti zahtjeva puno (ni vremena ni truda). Dovoljno je izdvojiti 20-ak minuta u danu za ono što nas veseli i opušta. Nekima će to biti ranojutarnja kafa dok svi ostali spavaju, nekima topla kupka, omiljena serija ili vježbanje, video-poziv s najboljim prijateljem ili razmjena recepata s mamom preko telefona. Sama ideja da nas čeka i taj dio dana pomaže nam „izgurati“ one druge, čini nas mirnijima i više prisutnima.
Šta ti pomaže?
Na tragu vremena za sebe i slobode njegova osmišljavanja, zgodna unutrašnja potraga je za onim šta pomaže. Jednako tako, važno je otkriti šta ne pomaže (ili čak odmaže). Jedan od čestih primjera je informisanje o korona virusu i svemu što nosi za djecu (poput online ocjenjivanja). Mnogi roditelji koji su nam se javljali preplavljeni brigom otkrili su jednostavan trik – prestali su se informisati, previše i iz neprovjerenih izvora. Sve što trebate znati sadržano je u jednim vijestima dnevno, a igrom slučaja naletjećete na još bar dvije-tri informacije. Takav primjer dobar je i za djecu.
Koliko god nam se čini da će nas „znanje“ spasiti od tjeskobe, pa ga prikupljamo stalno i posvuda, ne stignemo primijetiti da nas zagušuje i da nam zapravo ne pomaže. Umjesto toga nekima pomaže upravo suprotno, porodični izazov u kojem gubi onaj koji prvi kaže riječ „korona“! Šta vama pomaže? Inače, kad ste uznemireni, ali i sada? Sigurno ste u pokušajima uspostavljanja i održavanja ravnoteže u ovim uslovima pukim slučajem naišli na neke ideje. Osvijestite šta pomaže, a šta odmaže, i pokušajte birati ponašanja iz prve kategorije. Zvuči jednostavno i jasno, ali kad krenete, vidjećete da nije. Ipak, vrijedi truda.
Konačno, budite nježni prema sebi, kao što se trudite biti nježni prema djeci. Ako vam je nekad teško, to je u redu. Umjesto skrolanja foruma i desete cigarete, nazovite besplatnu liniju za psihološku pomoć kad vam je previše. Nije sramota. I djetetu će značiti što ima roditelja koji je čovjek od krvi i mesa, koji nailazi na prepreke, izazove i neugodne emocije, pa proživi šta treba, nađe pomoć, digne se i ide dalje. Krizna vremena će proći. A lekcije iz empatije (prema samima sebi) mogu ostati za cijeli život.
Salveo CEE
