Hiperativnost kod djece – šta je ADHD sindrom?
Kod predškolske djece vrlo je teško ustanoviti dijagnozu ADHD, jer normalno ponašanje male djece često uključuje gotovo sve simptome poremećaja pažnje.
Manjak pažnje kod djece koju prati hiperaktivnost ili ADHD sindrom (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) problem je sa kojim se najčešće suočava djetetova okolina – roditelji, tete u vrtiću, nastavnici u školi, te njegovi vršnjaci. Dijagnoza ADHD-a uglavnom se postavlja kod djece između 6 i 12 godina starosti. Općenito, smetnje se javljaju na području motorike, pažnje, emocija, socijalnih odnosa, na perceptivno-motoričkom planu i na području kognitivnih funkcija. Pogledajte njihove osnovne karakteristike:
Motorika
Osnovne karakteristike koje možete primijetiti su:
- nemir
- potreba za aktivnošću i pokretom.
Dijete je stalno u potrazi za novim aktivnostima koje traži dok ih ne dobije na bilo koji način, a kada ih dobije, zadržava se na njima vrlo kratko vrijeme a zatim ih odbacuje i ide u potragu za novima.
Uslijed toga dijete zbog opisanog stanja vrlo često ima loš status u društvu svojih vršnjaka i nailazi na veliko nerazumijevanje.
Loša percepcija
Kod osoba sa izraženim poremećajem uočavaju se poteškoće vidne i slušne percepcije. U takvim slučajevima postoji nemogućnost usklađivanja vidnih podražaja, spoznajnih aktivnosti i psihomotorike. Rezultat toga je otežano čitanje i pisanje. Pisanje je neuredno, crteži su neuredni i neadekvatni za uzrast. Djeca imaju poteškoće kod pamćenja, poteškoće sinteze i analize, lošu sposobnost diferencijacije. Dijete funkcioniše ispod svog starosnog nivoa, iako je opšta inteligencija često bolja nego što na to upućuju njegovi školski radovi.
Neselektivna pažnja
Pažnja je izrazito kratkog trajanja. Dijete neprestano započinje i prekida još nezavršenu aktivnost, da bi započelo i prekinulo sljedeću.
Pažnja djeteta je neselektivna, što znači da su djetetu svi podražaji, prisutni u datom momentu u okolini, jednako važni (npr. predavanje nastavnika, kao i zvuk prolaska aviona). Reaguje na sve podražaje, svakom “pokloni pažnju”, što dovodi do brzog zamora.
Paralelno s rasipanjem i slabljenjem pažnje, pojačava se motorički nemir, što povratno uzrokuje još jaču zamorljivost djeteta.
Pored faktora koji se odnose na nepažnju, primijetit ćete kako u ponašanju djeteta dominira nemir, neutaživa potreba za aktivnošću i kretanjem.
Nekontrolisane emocije
Osobe s ADHD poremećajem nemaju “kočnice” ni na somatskom ni na emocionalnom planu. Često su prisutni napadi bijesa, frustriranost, destruktivnost, emocionalna labilnost. Nerijetko dijete neadekvatno reaguje i na pozitivna i na negativna iskustva. Roditelji koji nisu stručnije upoznati sa problemom svoje djece vrlo često pokušavaju umiriti svoje dijete krivim načinima kroz verbalne i fizičke kazne. Međutim, djeca sa ovim problemom ne reaguju na to, čak postaju još agresivnija.
Problem s govorom
Mnogo češće od normalne populacije, osobe koje imaju poremećaj nekontrolisanog ponašanja imaju problema sa govorom. Prema nekim autorima čak polovina djece s ADHD-om ima neke oblike poremećaja govora u obliku smanjenog rječnika, loše gramatike i teškoće pronalaženja riječi. U većini slučajeva se izražavaju vrlo kratkim rečenicama ili samo jednom riječju.
Sukobi s okolinom
S obzirom na njihove teškoće djeca s ADHD sindromom vrlo su često u sukobu s okolinom:
- Emocionalne veze su im površne, čak i s roditeljima.
- Ne pokazuju nikakav strah uslijed odvajanja.
- Vrlo lako stiču mnoge poznanike, ali ne mogu ih dugo zadržati.
Vrlo teško se prilagođavaju grupi zbog njihove trajne potrebe za dominacijom, što ponekad članovima grupe ne odgovara. Zbog takvog ponašanja vršnjaci ih isključuju iz svojih igara.
Djeca s ADHD sindromom najčešće se druže s mlađom djecom koja njihov poremećaj vide kao nešto drugo, nešto zabavno i prihvaćaju ga. Kud god krenu, s njima su svi nezadovoljni: u kući, u školi, u društvu. Nailaze na stalne kritike. Uslijed frustracija njihova agresivnost je sve veća i povećano je izražavanje osobina cjelokupnog poremećaja.
Kontrolisanje ADHD sindroma
Potpuno izlječenje od poremećaja pažnje s hiperaktivnošću danas je još uvijek nemoguće. Međutim, moguće je, uz pomoć ljekara i potrebne lijekove, vrlo uspješno kontrolisanje simptoma koje zatim dovode do poboljšanja u odnosima s okolinom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pažnje te na kraju i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem.
Brižan stav je poticajan, a dijete s ADHD može postići iste rezultate kao vršnjaci iako se simptomi zadržavaju godinama. Odrastanjem se poteškoće smanjuju. To što je u školi problem može se kasnije u životu iskoristiti kao prednost u zanimanjima kao što su scenska umjetnost, glazba, ples ili preduzetništvo.
Kakva su vaša iskustva s ADHD sindromom?
Salveo CEE
