Kad zasvrbe stopala: Kad zasvrbe stopala
Ne smijemo zaboraviti kako uvijek ima nade...
– “Ana, čuješ li me?”
– “Gdje si?”
– “U govornici. Recimo.”
– “Kakvoj govornici? Gdje si?”
– “Ne znam zapravo, ali ostao sam bez novca.”
– “Ti si lud.”
“Ti si lud!” Rečenica koju sam toliko puta čuo da je više i ne čujem. Dođe mi kao “Dobar dan”.
Nisam paničar, bilo bi to poprilično loše za tipa poput mene. Nije ni Ana, zato sam je i nazvao sa zadnjim dirhamima da mi pošalje nešto čime bih uskočio u bus i vratio se u Marrakesh.
Lagao sam joj, nisam ostao bez novca, imao sam i previše novca koji ovdje nisam mogao da zamijenim ni za zrno pijeska, a pijeska je bilo svuda oko mene. U mojim čarapama, u ušima, u kosi, u torbi i boci vode. Gdje god sam pogledao svuda je bio pijesak. Nije ga bilo jedino u mom nosu i to samo zato što sam bio dovoljno pametan da nakon iskustva s Egiptom, ponesem Nisita mast u Afriku. Trebao sam reći Ani da mi pošalje još jedno pakovanje, jer je ovo bilo na izdisaju, ali prije bih ja stigao do nje nego Nisita do mene.
Via Marrakesh
Youssef je stajao pored mene dok sam, pokušavajući da šapućem, urlao Ani lokaciju na kojoj se nalazim. Moje kartice, uključujući i SIM karticu bile su beskorisne, baš kao i urlanje gdje sam. Spustio sam slušalicu i pogledao u Youssefova stopala, nisam mogao da ga pogledam u oči.
Čovjek se počeo smijati i pružio mi je kartu za bus.
-”Ja mogu da krenem iduće sedmice.” rekao je na tečnom francuskom i izljubio me u oba obraza.
Nikad se nisam veselio busu krcatom ljudi kao tog dana. Nikad nisam vidio ljepši autoput, kao ovaj koji me vodio u Marrakesh.
Sjeo sam, tako prašnjav, i protrljao nos Nisitom.
Na stanici, koji sat vožnje dalje, u bus je utrčalo biće umotano od glave do pete i krenulo direktno prema meni.
Blješteće zelene „babouche“ tapnule su pored mog sjedišta (razmišljao sam kako sam Ani obećao donijeti jedne baš takve baš iz nekog berberskog sela) i pomaknuo sam se u stranu kako bi biće moglo da sjedne.
-”Ti si lud.” – rekao je razigrani glas do mene.
Uvijek ima Nade
Zabezeknuto sam podignuo pogled sa papuča pokušavajući da prepoznam lice dok je odmotavala maramu.
-Nada!?”
-”Budalo.” – rekla je pokazujući bijele zube ispod punih usana.
Došlo mi je da je zagrlim kao brata, da bus nije bio pun Arapa i da nismo bili tu gdje jesmo.
Nada je rođena Marokanka, ali je gotovo čitav život živjela u Parizu zahvaljujući tati diplomatu.
-”Nado, treba mi… ja sam se izgubio…nemam…jao Nado!” – stisnuo sam joj lijevu šaku poskrivećki od radosti.
-”Znam, nazvala me Ana. Imaš ludu sreću, čovječe.”
Vozili smo se još dva sata, dok sam joj prepričavao činjenicu da se u pustinji ne možeš izgubiti, jer gdje god kreneš je pustinja, tako da ti je svejedno. Kako mislim da sam opljačkan, ali da zapravo nisam siguran. Kako Youssef dolazi iduće sedmice a ja imam avion prekosutra za Španiju, kako sam potrošio svu Nisitu mast, kako volim i nju i Anu, kako sam lud i sretan, kako Ani nisam kupio papuče i kako u pustinji nema bankomata.
Pričao sam i dok smo sjedali u veliki auto dok me vozač gledao kao neku skitnicu (budimo realni, to upravo i jesam), pričao sam dok smo se liftom penjali do njenog apartmana, pričao sam dok sam proždirao hladnu voćnu salatu kao da je jedem zadnji put u životu i skidao odjeću sa sebe ostavljajući tragove pijeska po mermernim pločicama.
-”Treba ti tuš.” rekla je dok mi je peškir iz njezinih ruku slijetao na glavu.
Brišući paru sa ogledala, pogledao sam obraslu budalu u ogledalu. Žene su me spasile. Moja ljubljena sestra i njena kolegica s faksa. I Yussuf, ali on je to napravio jer mu je trebala isprika da ostane još jednu sedmicu u onoj zabiti.
Javio mi je da se ženi iduće godine, u istom selu gdje smo se obojica izgubili.
Ja mislim da se nikad neću oženiti – kako bi objasnio svojoj ženi da moram ići samo zato što me svrbe stopala? Rekla bi mi da sam lud.
Salveo CEE
