Na marginama svijeta

Za praznike sam išao kući. Volim da budem kod kuće, normalno. Lijepo mi je kad vidim prijatelje sa faksa, kad sretnem komšinicu sa kojom sam se igrao u parku kao dijete, koja se sad igra u parku kao dijete sa svojim djetetom, da čujem jezik koji sam naučio prvi od svih ostalih jezika, da popijem kafu uz koju uvijek dobijem čašu vode i da spavam ispod postera Nirvane.

Volim sve to taman toliko dok ne odlučim gdje ću dalje.

Prošlog utorka sam sreo Luku, koji radi u jednoj IT firmi. Kaže, vratio se upravo sa tromjesečnog poslovnog puta iz Kine. Sjeli smo, besposličareći – on jer je na odmoru, ja jer sam besposličar, na tu kafu sa čašom vode u kafić u kraju i prepričavali jedan drugom 3 godine u kojima se nismo vidjeli. Prepričavali sve ono što nije bilo na Fejsu ili Instagramu…

Odlučio sam. Idem u Kinu.

Na poleđini računa zapisao sam sve što sam smatrao važnim dok me je Luka upućivao u proceduru: viza, brutalan street food, ima smoga (Nisita mast), kupi nove patike, ponesi rezervne baterije za mob (njih sto) i nešto u zadnjem redu što sad ne mogu da pročitam, ali sigurno nije važno.

Kod kuće sam, zahvalan na dobrom internetu, kuckao po tastaturi kako doći do Kine.

Mogao bih da letim…a mogao bih i vozom. Transsibirskom željeznicom. Trnci su me prošli kad sam otvorio fotke koje je okruživao članak o tom putu. Moram ići. I moram ići ovako.

Ok, viza za Kinu, viza za Mongoliju i viza za Rusiju. Letim do Moskve, pa laganini kroz Sibir. Može.

Još samo moram da kažem mami. Veće su mi šanse da dođem do vize za Mars nego do maminog blagoslova za ovaj put, ali vrijedi pokušati. Držite mi palčeve. Uzimam isluiz džepa da me glas ne izda i krećem hrabro.