Kako razgovarati s djetetom o svemu što se događa?

Kako sakriti svoju brigu i tugu od djeteta?

Nikako. Kao što sam pisala u prethodnom tekstu, roditelji su ljudi od krvi i mesa pa je posve jasno da imaju i neugodne emocije. Namjerno koristim izraz „neugodne“ umjesto „negativne“. Nema negativnih emocija, svaka ima svoju svrhu i poruku koju nam prenosi. Uzmimo na primjer strah. Da ga nema, u šetnji šumom prišli bismo medvjedu da ga počeškamo po stomaku, što ne bi bio razuman izbor ponašanja. Strah nas u toj situaciji mobilizuje, omogućuje nam borbu ili bijeg i mnogo puta nam spašava život. Djeca će sigurno imati neugodne emocije, koliko god bismo ih od njih htjeli zaštititi, a imaće ih i roditelji. U tome nema ništa loše.

Kad roditelji otvoreno pokazuju svoje emocije, ugodne i neugodne, šalju poruku djetetu da je u redu imati osjećaje, pokazati osjećaje i pokazuju primjerom kako se s njima mogu nositi.

Djeca su jako perceptivna i često nas iznenadi koliko toga vide i osjete. Nekim danima na poslu čini mi se da sjajno nosim socijalnu masku, a onda preko puta mene sjedne dijete i kaže nešto poput: „Teto, umorne su ti oči“. Djeca znaju kako smo. Ako im lažemo kako bismo ih zaštitili, zbunjujemo ih i šaljemo dvostruke poruke. I mi odrasli više vjerujemo onom što vidimo, nego onom što nam neko kaže. Sjetimo se samo kada kažemo jedni drugima da nismo ljuti, ali okrećemo glavu, odbijamo kontakt i nervozno lupamo suđem! Čemu vjerujemo? Djetetu treba roditelj kojem može vjerovati. Važno je samo ne preplaviti dijete svojim emocijama, kako dijete ne bi osjećalo potrebu da brine o odraslima. Možemo reći na primjer: „Da, tužna sam jer bih rado vidjela baku. Nedostaje mi. Kad sam tužna, dobro mi dođe da se isplačem i zagrlim nekoga koga volim. Proći će. Kako si ti?“.

Kako raditi od kuće s djecom?

Teško. Ali ne i nemoguće. Važno je imati dobar raspored i pridržavati ga se. Ako u kući žive oba roditelja, situacija je nešto lakša jer se mogu podijeliti u poslu i brizi za djecu. Neki poslovi dozvoljavaju više fleksibilno radno vrijeme pa se može raditi rano ujutro ili kasno uveče dok djeca spavaju. Koliko god bio malen životni prostor, preporučuje se odrediti jedno mjesto u stanu koje je za posao, a ne raditi na kauču između dvoje djece, na istome mjestu gdje ćete za sat vremena zajedno gledati film.

Možemo odrediti sate za posao i vrijeme pauze. Djeca će, naravno, pokušati pomaknuti granice, a naš zadatak je da ih održimo. Kad vam dijete dođe pokazati šta je nacrtalo, a dogovor je da vi u to vrijeme radite, koliko god bilo teško, možete reći: „Sada radim kako smo se dogovorili. Molim te spremi crtež i rado ću ga pogledati za pola sata kad bude pauza. Dotad možeš nacrtati još nešto ili smisliti gdje ćemo ga objesiti na zid“.

Nakon nekog vremena dosljednosti, dijete će se prilagoditi na granice i puno manje će ih nastojati rušiti. Ako popustimo, dijete će na nesvjesnom nivou uvidjeti koje metode su uspješne i pokušaće ponovno. Pazite da se držite i obećanog vremena za pauzu, kako bi dijete imalo povjerenja u to da će vas imati samo za sebe u nekom trenutku. Čak i da sve odradite po pravilu, uvijek može biti nepredviđenih situacija i vaša efikasnost vjerovatno će biti manja nego u uredu. To je nešto čega bi trebali biti svjesni i poslodavci. Dijete koje traži da otvorite kekse usred video-sastanka postaje dio realnosti, na šta se svi zajedno možemo nasmijati i vidjeti da nismo sami u ovim mukama.

Kako objasniti i zadržati pravila ponašanja?

Sa ovom temom mnogi se roditelji bore i u uobičajenim okolnostima, a posebno sada. Pravila ponašanja dobro je definisati unaprijed, a ne u situaciji kada dijete prekrši neko pravilo za koje smo mislili da je jasno.

Djeca vole učestvovati u izradi porodičnih pravila pa ih možemo uključiti, bez obzira na uzrast. Na papir se mogu napisati najvažnija pravila (za predškolsko dijete 2 do 3, za stariju djecu može i više) u formi jasne izjavne rečenice, npr.: „Dnevno izlazi samo jednom, samo jedna osoba, na mjesto po dogovoru (npr. trgovina)“. Za svako pravilo važno je da svi razumiju zašto je postavljeno.

Maloj djeci može se objasniti na konkretnom primjeru, poput: „Virus leti po vazduhu kao ovaj papirić (oduvati papirić s dlana). Ako smo previše blizu drugih ljudi, može doletjeti do nas. Ako smo ovoliko daleko (pokazati), onda ne stigne do nas jer padne na pod kao ovaj papirić. Zato je važno da ne idemo blizu drugima“. Dobro je definisati šta u slučaju nepoštovanja pravila (npr. oduzimanje mobitela na jedan dan – nikako roditeljske pažnje i ljubavi!), ali i šta u slučaju poštovanja pravila (npr. društvena igra po izboru). Neki roditelji misle da je zadatak djece da budu poslušna, pa ih zato ne treba posebno nagrađivati. Međutim, djeci je vaša pažnja najbolje potkrepljenje i, ako je mogu dobiti samo kad su „zločesti“, onda će koristiti tu metodu.

Ne treba djeci kupovati skupe darove jer su na primjer riješila zadaću, ali nagrada može biti i pohvala, zagrljaj, jedna igra više i slično. Važno je da pravila vrijede za sve i da se dosljedno provjerava koliko ih se ko drži, kao i da dogovorene posljedice budu realne i održive. Kada smo ljuti, skloni smo smisliti nerealne posljedice, poput zabrane gledanja televizora mjesec dana. Onda se s vremenom to prestane provoditi, pa dijete zaključi da se nije tako važno pridržavati dogovora. Hoće li ovo upaliti uvijek i za svako nepoželjno ponašanje? Vjerojatno neće. Ali može značajno doprinijeti.

Da li je normalno da moje dijete……?

Gotovo sve reakcije na traumatske događaje normalne su reakcije na nenormalne okolnosti, a moramo priznati da su okolnosti u najmanju ruku – nenormalne. Preporučuje se tolerisati razne reakcije djece u ovakvim situacijama, bez posramljivanja. Paralelno s tim možemo razgovarati o tome kako se osjećamo, pitati dijete, saslušati ga, zagrliti i dati mu do znanja da nije samo, te da će ovo proći.

Nekad nam je teško prihvatiti da možemo koliko možemo i ne više od toga. Prve ideje koje mnogi odrasli imaju kad neko nije dobro, a posebno dijete, je da ga „popravimo“ pa kažemo da prestane plakati, da će sve biti u redu, da se ništa strašno nije dogodilo i slično. Stavite sebe u poziciju osobe koja pati. Je li išta od toga ikad zaista pomoglo? Nekad nema brzog rješenja i ne možemo čarobnim štapićem napraviti da je neko dobro – niti trebamo to pokušavati. Poruke da smo tu, da razumijemo i da je dozvoljeno osjećati se loše i spolja, a ne sam u sebi, itekako pomažu. Ako ste jako zabrinuti ili osjećate da reakcije djeteta u većoj mjeri ometaju funkcionisanje, nazovite neki od brojeva za psihološku pomoć i potražite savjet.