Praznične bitke ili Kad se pošteno naradiš pod praznicima
Kad prođu praznici, onda ću…
Iskreno, nisam neki tip od tradicije. Ne moram motati sarmu, ali je motam.
Ne moram peći kolače, ali ih pečem.
Ne moram ukrasiti kuću i hodočastiti rodbini, ali i to radim.
Ne moram ja ništa, ja sam se namorala.
Namoravam se zadnjih deset dana, s deja vu scenama od prošle godine. Ne sjećam se jesu li me ikad zaobišle. Priroda se, po običaju, ne može odlučiti koje je godišnje doba, što savršeno odgovara virusima i bakterijama, a mojoj djeci, kao da je žao ostaviti te gluposti za nekog drugog, udomljuju svakojake beštije kao da su mačići ostavljeni na milost i nemilost surovoj sudbini.
I tako je moja sudbina surova.
Princeza 2 nije bila na vrtićkoj priredbi za kraj polugodišta, jer je, tako, udomila streptokok. I ništa, čak ni silne domaće supe koje sam kuhala, prevencija višeslojne odjeće, vitamini i sva čudesa, nisu mogle spriječiti malog Damira iz vrtića da kihne na njenu lutku. Damir je, sigurno, isti pristup streptokoku imao od drugog djeteta, i eto, prije nego što se okreneš, cijela kuća ti je u horizontali.
Gledam tako po Fejsu, kako se porodice sretne naslikavaju ispred prazničnog stola, jelke, čega sve ne, i sva umuljana tijestom za kiflice, donosim čaj jednome i ukusne isla pastile za djecu, drugome u čaj utrpam šumeći Prospan jer ne prestaje kašljati, a trećem, onom najvećem djetetu, dok cucla Isla medic pastilu prijetim da ako kaže svojoj mami da je bolestan da će mu prehlada biti najmanji problem koji je imao za praznike.
Pored njega servirane isle, Nisita sprej, paketi maramica i daljinski upravljač. Siroče…
Pitam se kako ja nikad ne zalegnem?
Zašto barem ne odglumim?
Uglavnom, eto, borim se s beštijama i usput odrađujem praznike. I trenutno mrzim svaku sekundu tih bitki. Ali ima jedna bitka, iskreno, u kojoj uživam.
Slinavicama sam još prošle godine nabavila Nosi set. Ima krasnu kutijicu sa slonićem i u nju sam ga lijepo spremila nadajući se da mi slonić više neće trebati. Sve do neki dan, kad je Princeza 1, umorna od brisanja i puhanja nosa zatražila slonića. Spremno sam ga pripremila, dovukla usisivač i slonić je bio spreman za odrađivanje svog posla.
U čemu je gušt? Ne možete niti zamisliti kako taj Nosi set, taj slonić, uspješno povuče sav taj užas iz začepljenog nosa, koji nijedna od njih nije sposobna ispuhati i onda im se sve slijeva niz grlo. Pobijedila sam šmrkljiće, najodvratnije, najgušće, najproblematičnije šmrkljiće. Ja i slonić. Jednim potezom.
Rješavajući se dokaza o nemilosrdnom činu, Princeza, sad čistog nosa je doviknula:
-“Zar danas imamo sarmu za ručak?”
Da, pomislih, kuha se već tri sata, ali niko od njih nije, dok nisam upregnula slona i oslobodila im njuh, imao pojma koliko sam se danas naradila.
Salveo CEE
