Prepoznajete li dječaka na slici?

Dr. Ranko Rajović, stručnjak je za razvoj inteligencije kod djece. Predaje na Pedagoškom fakultetu u Kopru u Sloveniji. Specijalist je interne medicine, magistar neuroendokrinologije i doktor sportskih nauka te predavač na webinaru „Skrivena opasnost novih tehnologija – Djeca zarobljena u virtuelnom svijetu“, a koji će se održati 10. decembra u 18 sati putem platforme ZOOM. 

Za sve uspjehe i ono što je postao danas, zaslužna je i njegova učiteljica Cveta, a više o njegovom odrastanju saznajte u našem razgovoru s dr. Rajovićem. 

Poznati ste po tome da se zalažete za to da se djeca puno kreću i da su u kontaktu s prirodom. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Kako ste provodili vrijeme? 

Odrastanje u šumi obilježilo je prve godine, a prva sjećanja vezana su za idilično selo na granici Slovenije i Italije, gdje je bila jedna trgovina, jedna ambulanta, mali vrtić, škola i nepregledne šume.  

Čak je i put od kuće do vrtića uglavnom išao kroz šumu. Tamo se odvijao život većine djece iz Divače, nismo imali ravnu livadu, već se sve odvijalo na nizbrdici, među krošnjama divovskih stabala. 

Kako ste se snalazili u školi? Kakve vas uspomene vežu za školu? 

Moji su se roditelji odlučili iz Divače preseliti u Bačku Palanku, grad u Vojvodini, pa sam tako u prvi razred krenuo u sasvim drugom okruženju. Stigao sam u ravne, jednake ulice, bez i najmanjeg brda, pored ogromne rijeke koja mi je izgledala poput mora. Djeca su igrala meni neke nepoznate igre, a škola je bila noćna mora. 

Nisam dobro poznavao jezik, ako nisam pronašao pravu riječ, koristio sam slovenske riječi, a to je nasmijalo nove prijatelje. Pojedinci su me ismijavali i ponavljali neke riječi za mnom. 

To je trajalo danima, sedmicama. Ne znam kako bi sve završilo da učiteljica nije kaznila grupu dječaka koji su prednjačili u tom maltretiranju. 

Kakva je bila učiteljica Cveta? 

Prava učiteljica koja je o svima brinula. Djetetu nije potrebno puno da nekog zavoli te sam od tog  dana, kada me je zaštitila, bezbrižno išao u školu. Trudio sam se pokazati učiteljici da zaslužujem njeno povjerenje i zavolio sam školu. 

Čak i kasnije, kad je moja učiteljica otišla u penziju, uvijek sam joj se javljao, govorio gdje sam i šta radim te sam je posjećivao dok je bila živa.  

Tako da školu nisam doživio kao nešto teško i problematično, a prije svega zahvaljujući njoj - učiteljici Cveti.