Kralj urbane džungle: Ko je pravi protivnik
Ko ti je u životu pravi protivnik?
Nešto me nevjerovatno žulja, a ne mogu shvatiti šta je to.
Nešto mi toliko smeta da konstantno gubim nit, a to mi se ne bi trebalo događati na ovako važnim sastancima, pogotovo ne u novonastaloj situaciji. Koncentracija i samodisciplina, nešto što inače smatram svojim najjačim adutima, sad opasno ugrožava još neidentificirani neprijatelj.
Nešto jednostavno ne štima s tim tipom. Prvo sam mislio da je pogled u pitanju – pogled iz kojeg strši neka prijetnja, čak i kad je ostatak lica razvučen u osmijeh. Možda je i do tog neprirodnog držanja kojim, kao da u svakom trenutku, po svaku cijenu, pokušava istaknuti napuhane prsne mišiće i široka ramena, ma koliko mu neudobno bilo. Dok sjedi, prsi se, dok hoda i maše rukama, prsi se, čak i kad se saginje prema stolu, nekim čudom se uspijeva isprsiti. A možda je i do tog iritantnog glasa.
Ne znam zapravo je li do njega ili do ovog nepodnošljivo suhog vazduha u prostoriji. Čim malo zahladi, u kancelarijama raspale grijanje kao da je vani ledena kataklizma. Zimi na posao nosim laganiju odjeću nego ljeti, a i dalje se znojim, pijem vodu i jedem isle k’o bombone. Nosnice su mi tako suhe i hrapave da se jedva ispred svih njih suzdržavam da ih ne počnem čeprkati (iako znam da bi to samo pogoršalo stvar). U trenutku se sjetim malog čarobnog trika koji mi je Gaga nekidan pokazala…
Odlazim u WC (dobro će mi doći da se malo priberem). Ne guram prste u nos, ali vadim iz džepa malu diskretnu tubicu sa spasonosnim sadržajem za moje iziritirane nosnice. Nisita mast klizne kao melem na moje fizičke ranice, a i ove druge se učine odmah za nijansu lakšima. Svjež udah bez smetnji razbistrio mi je misli. Trebao bih češće slušati Gagu i obraćati pažnju na te male stvari kojima mi olakšava život, na te sitne iskaze nježnosti i brige koje očito shvaćam zdravo za gotovo.
Da li bi meni ikad palo napamet da joj, ako znam da ju je donedavno ubijala prehlada i da joj općenito smeta suhi vazduh, stavim tu spasonosnu tubicu u torbu prije posla? Vjerovatno ne. Nije da ne razmišljam o njenom zdravlju i potrebama općenito, ali te misli su vrlo često (nerado ću priznati) potisnute mislima o prošlogodišnjoj dobiti, o novim strategijama i o potencijalnoj konkurenciji koja bi mi mogla pomrsiti planove. Gaga je toga svjesna, možda i više nego ja, ali svejedno na kraju svakog dana, koliko god joj bio stresan i težak, čak i kad nema snage ni za što osim za ispružiti se u krevet, sačuva jednu dozu nježnosti za mene. Ponekad stvarno ne razumijem zašto je sa mnom.
Vratio sam se u salu koja je bila jednako pregrijana kao i ranije, ali vazduh kao da je nekako lakše dopirao do mog mozga i vratila mi se bistrina. Shvatio sam što me žulja, a suptilnije je i opasnije od bilo kojeg nadobudnog i napuhanog konkurenta i najiritantnijih ranica u nosu.
Ono što me zapravo sputava, zove se ego.
Salveo CEE
