S godišnjeg u radni ritam

Evo ga, to je taj zvuk. Zvuk budilice. Zapravo nije budilica nego mobitel, moj najbolji neprijatelj. Tko još koristi budilice? I zapravo nije zvuk nego pjesma koju sam sama izabrala. Pjesma koju volim i za koju sam mislila da me neće naživcirati svako jutro.

Ali hoće, taman da te budi lično Ella Fitzgerald s Državnom himnom, naživcirat će te. Tražim mobitel rukom, a najrađe bih ga potražila šakom. Ali telefon je službeni i šef bi se naljutio, pa ga tek malo jače pogodim prstom, iz osvete. Možda bih trebala nabaviti budilicu, čisto da trpi jutarnje udarce.

Lako je navići se na buđenje u podne kad je na moru bonaca, a jedini zvukovi koje trpiš su turisti u grupama i babe koje raspravljaju kakve ribe ima danas na pijaci. Ali moralo je proći, pa će valjda ponovo doći.

Prvo higijena ili kafa? Ili doručak? Znamo svi da ljubav prema crnom gospodaru pobjeđuje. Lijeni Etiopljanin što promatra koze, mogao je nešto korisno raditi, a ne stvoriti globalnu ovisnost. Doduše možda je čovjek bio poduzetnik pa je zaradio za još koza. Hodam bosa jer sam i dalje u ljetnom računanju vremena. Za papuče je već kasno, jer nos je reagovao curenjem u milisekundi. Doručak jedem s nogu iznad sudopera, jer kažu televizijski doktori da je bitno doručkovati. Ko sam ja da se oglušim na savjete takvih stručnjaka?

Higijena pa šminka pa pravac auto. Pa pravac gužva. Klima radi po defaultu, kažem, ljetno računanje vremena. Trubimo jedni drugima, pokazujemo razne prste i raspitujemo o članovima porodice i višim entitetima u koje vjerujemo. Deranjem dakako, jer ipak klima radi pa su prozori zatvoreni. Tražim žvake po bespućima pretinaca, a znam da ih je bilo. Imam Isla pastile, još bolje, da malo smirim grlo od jutarnje komunikacije sa supatnicima u saobraćaju.

Kreću sastanci. U uredu, pa na terenu, pa opet u uredu. Kako otvorim novi mail tako se kašalj eksponencionalno povećava. Što zbog još uvijek vidljive preplanulosti a što zbog kolegijalnosti jedan kolega donosi Prospan akut, a drugi čašu vode. Možda se samo boje da ih ne zarazim svojim kapljicama.

Tegobe se nižu i rješavaju jedna za drugom, a tek sam prošla pola dana. Treba se vratiti kući, imati društveni i ljubavni život, po mogućnosti. Onda shvatim da sutra opet sve kreće od početka, ali je bar novi godišnji dan bliže.